Knettova intervencija godine 1907. bila je naslijeđe dugogodišnjeg studioznog rada i novog poleta u Rogaškoj Slatini tik uoči prvog svjetskog rata. Punjenje Rogaške je već od samih početaka u 17. stoljeću zaostajalo za potrebama njenih dobavitelja i tako je bilo čak i početkom 20. stoljeća. Nagli rast njene prodaje kumovao je odluci o izgradnji industrijski zasnovanog kompleksa za punjenje u Rogaškoj Slatini, velike punionice bečkog arhitekte Karla Haybäcka. Bečlija je poput Knetta radio u češkim lječilištima i bio je specijaliziran za industrijske, balneološke i objekte za stanovanje velikih habsburških lječilišta.
Velika je slatinska punionica bila izgrađena godine 1904. i (poput drugih je objekata za mineralnu vodu) imala izrazito secesijski izgled. U doba pred Prvi svjetski rat su iz nje slali godišnje po 3.000.000 boca Rogaške. Donat su zatvarali žutim zatvaračima, Styrio zatvaračima zelene boje, a najstariju vodu od svih, zatvaračima bijele boje.
Otkrićem visokomineralizirane Rogaške, te njenim udesetostručenim crpljenjem, kapaciteti su Haybäckove punionice postali nedovoljni. Godine 1969. uspjeli su u njoj napuniti preko 20.000.000 boca, što su bile maksimalne mogućnosti staroga objekta. Godine 1972. su u Rogaškoj Slatini otvorili novu punionicu gdje je moguće napuniti više nego dvostruku količinu Rogaške. Ta punionica radi još i danas.
Tehnika punjenja Rogaške prije izgradnje Haybäckove punionice (i prije otkrića Donata) se jedva malo razlikovala od tehnike prikazane na slici slikara Russa iz godine 1811: Kutlačama su vodu nalijevali u staklene boce neposredno iz obzidanoga natkrivenog izvora. Boce su potom u drvenim sanducima nosili u središnje skladište gdje su ih pregledali, začepljivali plutom, označavali na odgovarajući način, te slagali u sanduke i na koncu slagali na kola.
Tehnika se punjenja usavršila godine 1852. kada su uredili novo veliko skladište (pod jednim od današnjih hotela) i kada su na izvor Tempel stavili takozvanu Toberjevu pumpu koja je vodu kroz zastakljene cijevi potiskivala u velike rezervoare gdje su je punili i odlagali u sanduke. Njih su po tračnicama odvozili do rampe. Tamo je sve išlo još uvijek po starom - voda se vozila u konjskim zapregama.
Tek je nova punionica imala tračnice koje su išle do skladišta. To je bila veza sa novom, upravo zbog Rogaške izgrađenom, lokalnom željezničkom prugom Grobelno-državna granica (Rogatec).
Treća najprodavanija mineralna voda na svijetu imala je i tome primjerenu ambalažu. Zbog uspjeha je sve od 17. stoljeća napravljena i zaštita na ambalaži kao jedini znak raspoznavanja da je u njoj Rogaška. Boce Rogaške bile su opremljene posebnim etiketama, s posebnim žigovima na zatvaraču koji su se mogli vidjeti samo kroz dno boce i imali su naročiti metalni ovoj oko zatvarača. Njeni dobavljači su u službenoj brošuri godine 1877. upozoravali:
"Upozoravamo na boce sa zatvaračima na kojima se nalazi gruba imitacija štajerskog pantera bez vojvodske krune i bez kružnoga natpisa St. land. Rohitscher Saurebrunn. Boce s takvim zatvaračima ne sadrže Rogašku mineralnu vodu. Najbolje je s narudžbom se obratiti direkciji lječilišta, ili svoje potrebe naznačiti glavnim podružnicama koje su osnovane upravo zbog narastajuće zloupotrebe pseudorogaškim vodama i zbog vještačkih putova koje ove kopije nađu do Dunava, Budimpešte i drugih većih gradova."
Slike čuva Povijesni arhiv Celja
|
