Donat - Rogaška iz dubina
Dr. Joseph Knett je januara 1908 konačno mogao odahnuti. Iz zemljanih otvora u građevinskoj jami usred liječiliškog parka u Rogaškoj Slatini je potekla visokomineralizirana voda, baš kao što je i prognozirao. Glavni geolog Karlovih Varov je bio u pravu, kada je vlasnike rogaških vrela nagovorio temeljitom preuređenju zahvatilišta. Njegova istraživanja i istraživanja kolega iz Graca su pokazala, da je obližnji potok, koji teče pored samih vrela poglaviti izvor nihanja mineralizacije rogaške i da će se sa kopanjem pod njegov nivo probiti do sloja, gdje je rogaška čista. Uslijedilo je iznenađenje. Njena čistoća je bila nadgrađena sa visokim sadržajem magnezija - voda sa novog izvora je bila tako različita od do tad poznate rogaške, da je bilo potrebno posebno nazvati i posebno se pripremiti na njenu balneološku upotrebu te za njezino flaširanje. Njeno poimenovanje je slijedilo imenu bliže, za izgled Rogaške Slatine značajne Donačke gore - Donat.
Izvor mineralne vode Donat, 1908
Ideja dr. Kneta je bila stara vrela rogaške preurediti tako, da bude vodi iz potoka onemogućen prodor u njih. U tu svrhu su u sjeverozapadnom dijelu liječiliškog parka iskopali jamu veličine 40 m puta 8 m puta 8 m. Cjelokupni proctor su zatim obložili betonom i tako ga zaštitili pred prodorom druge vode. Za dovod mineralne vode do pojedinih paviljona i do punionice su istovremeno položili cjevovod i postavili električne pumpe. Nakon završenih radova su vrela zahvatili u veliki podzemni kapitažni proctor in a njega nasuli zemlju. Podzemni kompleks su nazvali po njegovom tvorcu - Knetteum. U reklamnoj brošuri iz 1922 godine su ga predstavljali kao podzemno čudo:" Tako smijemo nazvati podrum 8 metara duboko pod zemljom (sa stepenicama iz tornja za donačkim vrelom), gdje gost može na svoje oči vidjeti, kako ugljična kiselina i drugi plemeniti gasovi guraju sami i sa svojom vlastitom snagom iz srca zemlje kroz stijenovite pukotine lijekovita vrela nagore. Ta vrela su zatim po metalnim cijevima provedeni svaki ka svojoj točionici, kao i u veliku nalivaonicu, gdje se pune glasovite slatinske staklene flaše te se već šalju širom svijeta.
Vjera građevinskih inžinjera i geologa početkom 20. vijeka u nepropustnost betona, novog građevinskog materijala, pokazala se je za neutemeljenom već dobra dva desetljeća nakon otkrivanja donata. Knetteum nije bio nepropustan. Dr. Adolf Režek, univerzitetni profesor iz Zagreba, koji je nadzirao rogašku, je već 1931 godine upozoravao na demineralizaciju vode. Ustanovio je, da betonski zidovi Knetteuma nisu uspjeli spriječiti mješanje mineralne vode sa vodom iz obližnjeg potoka niti prodora vrelima štetnih padavinskih voda. Zbog toga i zbog pada kvalitete vrela u Rogaškoj Slatini su se ubrzo nakon drugog svjetskog rata odlučili za temeljitu sanaciju vrelnih naprava - toj odluci je slijedio pronalazak izrazito mineralizirane rogaške - Donate Mg.
Zahvaćeni izvor mineralne vode Donat, 1908
Da je potrebno vrela rogaške hitno sanirati i da je sanacija morala biti trajna, bilo je neosporno. Jer se problemi staroga Knetteuma nisu smjeli ponoviti, rješenje je moralo biti radikalno. Sanacija vrela sa sistemom bunara pokazala se je za očito neuspješnom i sanacija urađena na jednak način, ali bistveno dublje, nije garantirala uspjeh. Hidrogeolog akademik Josip Bać iz Sarajeva je zagovarao koncepciju dubinskog bušenja. Pri tome je bio uspješan, jer je komisija usprkos visokom riziku, da bi slavna slatinska vrela propala, prihvatila kao najbolji način sanacije. Baćev koncept se pokazao pravilnim već ubrzo nakon započinjanja radova, već su 6. jula 1952 počele izbijati velike količine rogaške iz dubine 32 m. Vodeni stub je bio visok čak 10 m.
Podvig prof. Baća je bio uvod u veliku hidrogeološku aktivnost na području vrela Rogaške Slatine. U godinama od 1952-1958 su sveukupno izbušili 41 istraživačku bušotinu, najdublja među njima je bila duboka 87 m. Bila je čak deset puta dublja od zahvatilišta u Knetteumu. Bušotine su sveukupno davale 60 m3 vode na dan, što je bilo pet puta više od količine vode, koju je davao Knetteum prije zadnje sanacije. Poslije 1958 godine su počeli sa geološkim istraživanjima novih izvora mineralne vode i u okolici Rogaške Slatine. Dubina bušotina se je pri tome neprestano povećavala, najdublja je bila 606 m pod površinom zemlje. Sa njima su nova zahvatilišta sezala u novi primarni bazen. Meteorske i površinske vode nemaju mu pristup, zato su dosegle do rogaške, koja je stvorena hiljadugodišnjim oplijemenjivanjem mineralima.
Uređeni izvor mineralne vode Donat, 1908
Priča o otkrivanju donata i njegove savremene verzije, donata mg je povezana sa problemima sa rogaškom i sa pokušajima da se ti problemi otklone. Isplatilo se, jer su napori i uložena sredstva u rogašku bila sorazmjerna sa njenom slavom, izvirućom iz njene više vijekovne tradicije. Ulaganja u nju su bila ulaganja u provjereni pobjednički proizvod. Do momenta, kada je otkriven donat mg, flaširana je najmanje u barem dvije milijarde litara, od tada još za pola milijarde litara više. Njena priča ne počinje u dubinama, već na površini, uz vrelo usred današnjeg liječiliškog parka u Rogaškoj Slatini, gdje se od 1819 godine nalazipaviljon Tempel.
Keltske i rimske iskopine u vrelima i pored njih potvrđuju upotrebu rogaške u antici. Dokumentirana historija rogaške seže u 1572 godinu, kada je bila urađena njena prva (nama poznata) analiza. Njena upotreba je sa razvojem medicinske znanosti rasla i jačala. Preobrat je nastupio oko 1670 godine sa intervencijom dr. Paula Sorbaita, habsburškog dvorskog doktora i profesora na bečkom Lijekarskom fakultetu. U očite uspjehe, koje je dvorski liječnik dosegao sa liječenjem rogaškom vodom, nije mogao niko dvoumiti i zanimanje po njoj se ubrzo povećalo do te mjere, da je bilo potrebno početi sistematski istraživati, ne samo sistematski puniti. Postalaje prodajna uspješnica. Slično kao i dvorski liječnik i drugi su liječnici u Beču u drugdje po kraljevstvu počeli propisivati svojim pacijentima različite kure, dok su je u Bolnici u Gracu probali čak i kao klinički lijek. 1685 godine je o njoj izašla prva znanstvena monografija. "Roitschocrene" je napisao mariborski fizičar Johann Benedikt Gründel.
Knetteum, gradilište januara 1908
Krajem 17. vijeka je počeo sukob za prava iskorištavanja rogaške. Za nju su se borili baron Courty vlasnik imanja u Rogaškoj, svetokriški župnik, koji je bio vijekovima prozvan kao njen skrbnik i koji je pazio za duhovnu opskrbu njenih vrela i seljaci koji su živjeli u blizini. Kralj Leopold je dekretom o općoj upotrebi rogaške tim sukobima stao na put, ali onda je počela bitka za prava njene distribucije. Ta je najprije pripala pojedinačnim zaslužnim bečkim građanima, a 1721 godine bečkom društvu apotekara. Ti su vrela uredili i nakon tri godine su uspjeli prodati preko 20.000 staklenki rogaške. Sa ukinućem društva 1782 godine je postala upotreba rogaške opet stihijska.
Knetteum, gradilište januara 1908
Početkom 19.vijeka je štajerski pokrajinski vladar, grof Ferdinand Attems, stupio na čelo opsežne akcije pokrajinskih stanova za otkup zemlje okolo rogaških vrela. Stanovi su htjeli jednom za svagda spriječiti nenadzorovanu i nestručnu upotrebu vrela i uz njih urediti moderno, državno vodeno liječilište. Pri tome su ih poduprli medicinski krugovi, sva napredna javnost i dvor. Sa tom akcijom iz 1801 godine počeo je razvoj liječilišta u Rogaškoj Slatini, utemeljenog na rogaškoj slatini. Pomenuta je tim poduhvatom postala neizostavan dio historijske evropske balneologije i evropskog društva uopće. 1869 godine je rogaška bila treća najviše prodavana svjetska voda, odmah iz mineralne vode iz Vichija i Seltersa, poznavali su je i pili po cijelom svijetu. Njeni distributeri, državno liječilište u Rogaškoj Slatini, je na svjetskom sajmu u Chicagu 1893 godine za njen kvalitet zaslužilo medalju. To je bila voda, za čiju sudbinu je bilo potrebno pobrinuti sa velikim sanacijskim radovima na vrelima u Rogaškoj Slatini. Njene karakteristike, po kojim su stoljećima pripremali kure i balneološke postupke, su bile sa otkrićem donata samo još njene djelomične karakteristike. Donat je zbog visokog sadržaja rudnina zahtijevao nova istraživanja, nove balneološke metode, nove načine upotrebe i nove tehnološke postupke punjenja - te imaju i danas već vjekovnu tradiciju.
Slike čuva Historijski arhiv Celje.
